"Uz k***c, niz k***c, jezik mi je bosanski", jednako je tako mogao
glasiti njihov slogan: isto bi značio, samo bi imao više smisla. Jer
nitko, ni sam Milorad Dodik, ne negira tako uspješno bosanski jezik kao
što to rade njegovi čuvari iz patriotske premijer-lige.
Zvao me nekidan u dva iza ponoći Šahin. Obično me u tu uru zove Kožo,
ali ima i Šaki taj običaj, zovne u gluho doba noći s Boračkog jezera da
ispriča neku novu.
Znaš li ti, kaže, Safu? Ne znam, rekoh, otkud bih znao?! Kako ne
znaš, veli, svi znaju Safu. Safa je lokalno spadalo, zajebant koji ima
običaj zvati Radio-Konjic. Ima tamo naka kontakt-emisija subotom, ili
nedjeljom?, nije važno, elem emisija je o narodnoj tradiciji i bogatstvu
bosanskog jezika, običajima, poslovicama, uzrečicama i tako tim
stvarima.
Javljaju se onda voditeljici slušatelji sa starim izrekama, "od krmka
se kurban ne pravi", "hvala našem slušaocu Fuadu", "mogul ja jednu:
sjaši Kurta da uzjaši Murta", "može, hvala Senada", "nisu Kurta i Murta,
u originalu je ta poslovica 'Ćorbeg sjaši, Mustajbeg uzjaši, dok doratu
grive otpadoše'", "hvala našem dragom profesoru", i sve tako. Na kraju
se tako javio i Safa, dobardan, dobardan, imam ja jednu staru, izvolte
Safa, "lahko je", veli, "tuđim kurcem gloginje mlatiti". "Joooj,
gospodine Safa, nemojte tako, ovo je porodična emisija, nije lijepo
takve riječi u eteru", sva se uščepušala voditeljica, jedva nekako
privela program kraju.
Druge subote, il' nedjelje, nije sad važno, ide opet ta emisija na
Radio-Konjicu, "hvala našem slušaocu Zlatku", "hvala Edisa", kad eto ti
ponovo Safe. Dobardan, dobardan, imam ja jednu. "Joooj, nemojte,
gospodine Safa, ovo je porodična emisija", opet se uščepušala
voditeljica, "ne brinite", na to će Safa, "ova je o hodži". "Jel' o
hodži?", "jest, o hodži", "onda u redu", lahknulo voditeljici, a Safa će
spremno: "Uz kurac, niz kurac, osta hodža bez cipela."
Kakve to s hodžom veze ima i sa čim, ne zna se, ne zna to ni Safa,
ali u tome i jest bila njegova genijalna poanta. Niđe tu nikakve veze ni
sa čim nema - najmanje, opet, ta stvar s hodžom veze ima s narodnom
tradicijom i bosanskim jezikom - pa ipak nas, eto, uvjeravaju da ima.
"Ja sam Bošnjak, vjera mi je islam, jezik mi je bosanski", prigodni je
slogan, poslovica, uzrečica, šta li - sam dragulj bosanske tradicije,
jezika i tih stvari - kojim zdrave bošnjačke nacionalne snage
mobiliziraju bošnjaštvo na ustanak protiv dušmana što im na popisu
stanovništva prijete novim genocidom.
"Uz kurac, niz kurac, jezik mi je bosanski", jednako je tako mogao
glasiti njihov slogan: isto bi značio, samo bi imao više smisla. Jer
nitko, ni sam Milorad Dodik, ne negira tako uspješno bosanski jezik kao
što to rade njegovi čuvari iz patriotske premijer-lige.
Jezik je, naime, zajebana stvar. Evo, recimo, bosanski. Postoji li
bosanski jezik? Postoji, jasno, taman koliko svaki kojim govore ljudi
što su se dogovorili da im se jezik nekako zove. Ako postoje hrvatski,
srpski ili crnogorski, ne postoji baš nijedan razlog da ne postoji i
bosanski. Jezikoslovci će reći svoje, akademik jedno, profesor
lingvistike drugo, a policajac s četiri razreda srednje škole
unutrašnjih poslova bez greške će po govoru prepoznati tko je u
ukradenom automobilu iz Srbije, tko iz Hrvatske, a tko iz Bosne.
Hoće li, međutim, prepoznati tko je od njih Srbin, tko Hrvat, a tko
Bošnjak? Onaj što ekeće na tečnom srpskom ispast će sam beogradski
muftija, onaj što ijekeće na hrvatskom predsjednik Srpskog nacionalnog
vijeća iz Zagreba, a onaj što je zaboravio dokumente hrvatski član
Predsjedništva BiH.
Stvar s jezikom nije jednostavna, jer da jest, onda bi španjolskim
jezikom govorili samo Španjolci, Argentinci bi imali svoj, a žitelji
argentinske metropole ne bi u cijeloj toj gužvi govorili na trećem,
najbližem napolitanskom talijanskom.
Standardni je hrvatski jezik, recimo, uređen po govoru hercegovačkih
Hrvata, isto kao oni govore i hercegovački Srbi, bosanski Srbi govore
pak isto kao Bošnjaci, hrvatski se Srbi u ikavskoj hrvatskoj Lici
prepoznaju po jekavici, a samo sto kilometara sjevernije Hrvati govore
ekavski. Otac srpskog hegemonizma Vuk Karadžić svoje je pamflete o
superiornom srpskom jeziku pisao na jekavici, a otac hrvatske domovine
Ante Starčević žučno mu odgovarao na čistoj ekavici. Općeopšti je nered i
kaos na području štokavskih jezika, svatko razumije svakoga, a nitko ne
razumije ništa.
Nije ta stvar, rekoh, nimalo jednostavna, a još je nimalije
jednostavna kad se u jezikoslovlje uplete vjera, koja s jezikom ima
taman toliko veze koliko bilo s čim veze ima glasoviti Safin hodža.
"Ja sam Bošnjak, vjera mi je islam, a jezik bosanski." Vrlo dobro.
Govore li dakle hrvatskim jezikom samo Hrvati koji vjeruju u Boga, a
srpskim samo Srbi koji vjeruju u Boga? Zanemarimo čak za ovu prigodu
nevjerojatnu činjenicu da postoje ljudi koji ne vjeruju ni u Boga ni u
Boga, i teško lingvističko pitanje - kojim jezikom govore
štokavci-ateisti. Ako je, naime, Bošnjaku vjera islam, zašto mu jezik
nije onaj kojim se moli i kojim razgovara s Allahom dž.š.?
Da je rečeni Milorad Dodik mjesec dana smišljao slogan za svoju tezu
da bosanski jezik ne postoji, ne bi ga bolje domislio. Sve i da, poput
bošnjačke državotvorne inteligencije, prihvatimo hrvatskosrpsku
blutt-und-boden teoriju države i nacije, da Bošnjaka dakle čine X i Y,
vjera i jezik, da mu je pri tom vjera X islam, a jezik Y onaj kojim
razgovara s hodžom, jednostavna matematika za drugi razred osnovne škole
kaže da druga nepoznanica Y može biti samo bošnjački jezik, i nijedan
drugi. Jednako glupo, ali barem dosljedno.
Ovakva, nedosljedna glupost proizlazi iz tragičnog balkanskog, napose
bosanskog, nesporazuma između bluta i bodena, krvi i tla, u kojemu
plemenitu lingvističku ambiciju muslimanske patriotske lige jebe to što
im se nacija zove po državi, umjesto država po naciji, kako je to u
svakom narodnom preporodu vazda bio red i običaj. Jednostavno, da
jednostavnije ne može biti, istina je da ima Bošnjaka, i neka ih je,
šućur dragom Allahu, istina je i da ima i bosanskog jezika, jašta nego
ga ima – on meni nema bosanskog! – istina je i to da Bošnjaci govore
bosanskim jezikom, ali bosanskim bezbeli ne govore samo Bošnjaci, ili
barem jednako onoliko koliko ni svi Bošnjaci nisu muslimani.
Svakako, inzistiranje na bosanskom jeziku kao jeziku kojim se govori u
Bosni ima lijepog smisla, ali bosanski kao jezik kojim u cijeloj Bosni
govore samo Bošnjaci islamske vjeroispovijesti baš nijednog. Naročito
kad se izvorni govornici takvog bosanskog deklariraju vjerom. U
najkraćemu, kako sam shvatio, to bi značilo da je osnovna razlika između
hrvatskog i bosanskog jezika u - arapskom.
Takva definicija bosanskog podrazumijeva da, recimo, Srbin
pravoslavac Milorad Dodik, koji živi u Bosni, govori srpskim, čak i onda
kad to srpskog – barem onoga, ili upravo onoga srpskog kakvog ga
definiraju Bošnjaci iz bosanskog jezika - ni čulo ni vidjelo nije. Što
ne samo da je neizravno priznanje državnosti manjeg entiteta - "Ja sam
Srbin, vjera mi je pravoslavna, jezik srpski, a Republika isto" - već i
izravno poništavanje bosanskog. Nije takav autogol zabio ni Saša Papac
protiv Brazila. Dodik bi rekao, "hvala, nemam više pitanja." A Safa na
Radio-Konjicu dodao - "lahko je tuđim gloginjama po kurcu mlatiti".
"Jooj, gospodine Safa", uščepušala bi se na to voditeljica, "vi opet o hodži!"
Izvor:oslobođenje.ba