Popis stanovništva u BiH apsolutno ima svoje opravdanje. Razloga za ovo, naravno, ima više. S jedne strane, ažuran popis predstavlja činjenični osnov za svaku odgovornu politiku ekonomskog, socijalnog i kulturnog planiranja razvoja države i društva
Naš popis star je više od 20 godina i jedina smo zemlja u okruženju (čak je i Kosovo uspjelo organizovati popis) koja to još nije učinila u prvoj deceniji 21. vijeka. Unutar ovog perioda BiH je prošla kroz strašni rat koji je u velikoj mjeri učinio stare podatke prevaziđenim i opsoletnim. S druge strane, u tom istom periodu, evropski ili svjetski standardi su se znatno izmijenili tako da se činjenice dobivene popisom trebaju obrađivati u sasvim drugom svjetlu.
Skala interesa
Svaki normalan čovjek bi popis trebao posmatrati, prije svega, kao priliku da dobije odgovore bitne za egzistencijalna pitanja: koliko smo radno sposobni, koliko smo stari, koliko smo obrazovani i sl. jer od toga zavise odgovori na pitanja kao što su: odnos između obima posla i kvalifikovane radne snage, koliko moramo zarađivati, koga moramo izdržavati, koliko smo konkurentni itd.
Naravno, niko ne spori da su bitna i druga pitanja. Između ostalih, izdvojio bih tzv. identitetska pitanja u vezi sa nacijom, etničkom pripadnosti, jezikom, te vjeroispovijesti. Ovo važi posebno za BiH, kao jednu društveno heterogenu zajednicu čije razlike se snažno odražavaju u pravno-političkom sistemu države! Ipak, na hijerarhijskoj skali interesa popisa kao fenomena, a i uopšte, egzistencijalna pitanja morala bi imati prednost nad identitetskim. Jer, bez obzira na to koliko mi smatrali da živimo u jednom savremenom svijetu u kojem je identitet bitan, i dan-danas se čovjek snažno orijentiše prema hijerarhijski postavljenim interesima!
To je logična posljedica instinkta čovjeka za preživljavanjem, a on bi morao čučati u svima nama!
U BiH, skala interesa za popis 2013. godine je postavljena ne na noge, već na glavu. U javnom diskursu, niko ne želi da ovaj važan događaj iskoristi za raspravu o tako bitnim egzistencijalnim pitanjima. Naše političke etno-nacionalne elite, udružene sa centrima moći okupljenim oko crkvenih i vjerskih institucija, te određenim interesnim zajednicama, iz petnih žila su se napele da ovaj popis iskoriste kako bi napokon prosvijetlile (čitaj: instruisale) naš običan svijet u smislu ko su, zapravo, oni, kojim jezikom govore i u šta treba da vjeruju itd! Kakvo poniženje je naš narod (još jednom u posljednjih nekoliko decenija) doživio i kakav je to napad na inteligenciju običnog čovjeka! O vulgarno-populističkim metodama kojim se služe ove grupacije ne želim ni da raspravljam.
Ipak, o određenom broju primjera uplitanja u popisne kategorije ne mogu ostati ravnodušan ovom prilikom. Prije svega, potreba nekoga da u javnosti alarmantno ističe svoj identitet predstavlja prirodnu potrebu čovjeka čiji identitet je ugrožen. Ali, danas, nakon proživljene etno-nacionalne i vjerske renesanse (ali ne i humanizma) s kraja 80-ih i početka 90-ih, te dejtonske arhitekture ustavnopravnog poretka "tri konstitutivna naroda" iz sredine 90-ih godina, na sve možemo da vrištimo, ali ne na identitetska pitanja! Kategorički odbijam da se negiraju prava Bošnjaka, Hrvata i Srba da imaju, njeguju i štite svoj identitet! U istoriji ove države, nikada stanovništvo nije više iživljavalo svoje identitete. Prema tome, bilo kakva negacija (veoma često vještački narodu nametnutih) identiteta u BiH ne postoji.
Ako ćemo govoriti danas o identitetskom kriku iz nužde, onda možemo samo govoriti o tzv. Ostalim, ali ne o konstitutivnim narodima. Ova tvrdnja se veoma lako može potvrditi a da ne trošimo puno riječi! Naime, to nam je potvrdio najveći evropski juridički autoritet: Evropski sud za ljudska prava. Sud je poslao veoma jasnu poruku u presudi Sejdić i Finci protiv BiH: konstitutivni narodi su si toliko prava priskrbili kao zajednice, da su drugi i drugačiji ljudi postali građani drugog reda. A, teško je ne prihvatiti tezu da biti građanin drugog reda u političkom smislu automatski znači i biti identitetski ugrožen. Ova teza se, opet, lako može potvrditi ne samo činjenicom da konstitutivni narodi godinama ne žele da provedu presudu ovog suda! Štaviše, iznalaženje rješenja implementacije presude ucjenjuje sa ojačavanjem vlastitih pozicija! Njihovo istinsko lice i namjere zorno se vide u propagandi pred ovaj popis koja snažno pravi atmosferu društveno-političkog pritiska na obične građane da se ne izjasne kako žele, već samo kao Bošnjaci, Hrvati i Srbi, posebne vjere i jezika! Ukoliko to ne učine, čeka ih tobože lična tragedija, te kolektivna apokalipsa.
Kada se saslušaju argumenti predstavnika (i pripadnika) konstitutivnih naroda o nezaobilaznoj potrebi da se svi građani izjasne isključivo kao Bošnjaci, Hrvati i Srbi, mogu se prepoznati slijedeći motivi! Bošnjaci napokon imaju pravo da budu Bošnjaci, a bez Bošnjaka nema opstanka Bosne jer su oni njeni čuvari! Hrvati, s obzirom na (malo)brojnost, mogu opstati samo ako se svi budu tako i izjasnili, a ni bez njih nema Bosne jer ona može opstati samo kao ravnopravna zajednica tri naroda. Bez velikog broja Srba nema ni Republike Srpske kao garanta opstanka srpskog naroda, a bez RS-a nema ni BiH! Za sva tri naroda Bosanci i Hercegovci, ali i svi Ostali, ne postoje kao kolektivitet, već isključivo kao (ne)nacionalna odrednica!
Sve i jedna teza koja je iznijeta, istorijski, doktrinarnopravno, ali i politički je nekorektna.
Prije svega, temelj ljudskih prava je sloboda čovjeka! Nacionalno, etničko, vjersko, jezičko ili drugo opredjeljenje predstavljaju neka od osnovnih individualnih ljudskih prava čovjeka koja imaju implikacije na određene zajednice. Ne samo da je politički neprihvatljivo već je i krajnje nekulturno, drugima nametati stav oko toga da li se i kako se neko treba identitetski osjećati ili ne osjećati. Štaviše, ne zaboravimo da pravo na izjašnjavanje podrazumijeva i onu negativnu stranu ovog prava, a to je pravo na neizjašnjavanje. Prema tome, instruisanje nekoga kako se treba izjasniti, jednostavno rečeno, veoma je primitivan čin, protivan konceptu ljudskih prava i sloboda!
Nadalje, svi moramo biti svjesni da se danas sukob između konstitutivnih naroda, s jedne strane, i Ostalih, s druge strane, dešava na pravno-političkom, a ne na etničkom nivou! To nije sukob zajednica ili kolektiviteta, već sukob dvije kategorije građana: onih koji pripadaju, s jedne strane, politički povlaštenim konstitutivnim narodima i, s druge strane, grupi podjarmljenih građana koji ne leže zaštićeni u sjeni superiorno pozicioniranih naroda! Upravo zato, etno-nacionalne elite žele građane uvjeriti da bez kolektivne pripadnosti jednom od naroda (posebno onom dominantnom na određenoj teritoriji) oni ne mogu biti ravnopravni građani u političkom smislu! Time se pravi pritisak da se svaki čovjek prikloni jednoj od ovih zajednica, a da odustane od svog istinskog osjećaja. Ova poruka etno-nacionalnih elita, nažalost, ima potporu u dejtonskoj ustavnopravnoj arhitekturi koja politička prava građana snažno generiše iz njihove etničke pripadnosti na određenoj teritoriji. Upravo zato, Evropski sud za ljudska prava je u presudi Sejdić i Finci protiv BiH ukazao da postoji potreba da se svi Ostali učine fingiranom 4. kolektivnom zajednicom kako bi i ovi građani stekli potpunu političku ravnopravnost.
Konačno, bez snažne i stabilne države nema ni mogućnosti da običan čovjek-građanin bude zadovoljan! Da bi država bila snažna i stabilna, ona mora biti demokratska. A, jedan od osnovnih postulata demokratije je prioritetno ravnopravnost građana, a ne zajednica! Prema tome, svaka težnja jednog naroda da bude vladar ili većinski vlasnik BiH ili jednog njenog dijela negira državu, a samim tim i građanina! A, bez građanina nema ni života dostojna čovjeku. Dejtonski aranžmani, zasnovani na faktičkim rezultatima rata (prije svega, na novoj demografskoj slici BiH), upravo afirmišu identifikaciju konstitutivnih naroda i teritorija u BiH, zbog čega se građanin negira kao nosilac demokratije.
Prema tome, čak i ako pođemo od veoma upitne teze da Ostali (prije svega, svima ozloglašeni Bosanci i Hercegovci) ne mogu biti etnička zajednica per definitionem, oni se mogu i moraju tretirati kao kolektivitet, etnička zajednica u političkom smislu, apsolutno ravnopravna sa Bošnjacima, Srbima i Hrvatima, ukoliko je to način da se uspostavi njihova pravno-politička jednakost.
I, konačno, razumljiva je i politički legitimna teza da svaki građanin koji smatra da je u BiH ignorisan kao čovjek, treba da se izjasni kao Ostali. Biti Ostali danas je postala paradigma za obespravljenog građanina, suprotstavljenog politički privilegovanim etno-nacionalnim elitama! Naš (ustavno)pravni sistem stvara mogućnost političkim elitama da se pretvore u predatorske vlasti, da se istinski izdignu u kastu, kojima građani služe samo kao sredstvo vlasti. Samim tim, ovaj popis daje mogućnost svakom građaninu u BiH da se svojim izjašnjavanjem kao tzv. Ostali pobuni, tj. izrazi svoje istinsko političko nezadovoljstvo naspram dejtonskog etno-nacionalnog konstrukta iz kojeg kolektiviteti otvoreno i agresivno negiraju jednakost građana, a bez koje nema države dostojne čovjeka ni za Bošnjaka, ni Hrvata i Srbina, ni pripadnika Ostalih. To je mogućnost da se pojavi novi politički faktor koji će otvoreno reći "ne" uzurpiranoj tripartitnoj vlasti, vlasti koja omogućava da se međusobnim optuživanjima amnestiraju njihovi veliki narodni i nacionalni neuspjesi, a lični uspjesi.
Krug privilegovanih
Naravno, ovo ne znači da u sistemu konsenzualno-konsocijativne demokratije, kakav je u BiH Ustavom propisan, neće biti potrebno i dalje tražiti saradnju između svih konstituenata, naroda i građana, kao glavni preduvjet funkcionisanja takvog sistema. Međutim, ova i ovakva demokratija nije istinska demokratija jer stvara mogućnost monopola vlasti etnija, dok je građanin u potpunosti zaboravljen. Ovaj sistem ne traži bilo čiju odgovornost, a razara homogenost društva na najgori mogući način. Ovaj popis je, shodno tome, moguće iskoristiti kao sredstvo političke borbe protiv nedemokratskog, etno-elitističkog i kastinsko-predatorskog sistema vlasti koji je izrastao na temeljima rata, a zabetoniran dejtonskim aranžmanima! Biti Ostali znači ne samo krik nepriznatog građanina, građanina drugog reda, nego i pobunu protiv ovog stanja u kojem i čestiti ljudi, pošteni pripadnici konstitutivnih narodi ne mogu da žive život dostojan čovjeka! Identitetsko izjašnjavanje treba da se pretvori u političko izjašnjavanje, u glas protiv ovog nametnutog sistema koji očigledno svakog čovjeka van "kruga privilegovanih" čini nepriznatim, isfrustriranim i jadnim. Pravo ovakvog izjašnjavanja, bez obzira na to koliko ga neko smatrao ispolitizovanim, zagarantovano je Evropskom konvencijom za ljudska prava. Jer, to je demokratija, to su ljudska prava.
Skala interesa
Svaki normalan čovjek bi popis trebao posmatrati, prije svega, kao priliku da dobije odgovore bitne za egzistencijalna pitanja: koliko smo radno sposobni, koliko smo stari, koliko smo obrazovani i sl. jer od toga zavise odgovori na pitanja kao što su: odnos između obima posla i kvalifikovane radne snage, koliko moramo zarađivati, koga moramo izdržavati, koliko smo konkurentni itd.
Naravno, niko ne spori da su bitna i druga pitanja. Između ostalih, izdvojio bih tzv. identitetska pitanja u vezi sa nacijom, etničkom pripadnosti, jezikom, te vjeroispovijesti. Ovo važi posebno za BiH, kao jednu društveno heterogenu zajednicu čije razlike se snažno odražavaju u pravno-političkom sistemu države! Ipak, na hijerarhijskoj skali interesa popisa kao fenomena, a i uopšte, egzistencijalna pitanja morala bi imati prednost nad identitetskim. Jer, bez obzira na to koliko mi smatrali da živimo u jednom savremenom svijetu u kojem je identitet bitan, i dan-danas se čovjek snažno orijentiše prema hijerarhijski postavljenim interesima!
To je logična posljedica instinkta čovjeka za preživljavanjem, a on bi morao čučati u svima nama!
U BiH, skala interesa za popis 2013. godine je postavljena ne na noge, već na glavu. U javnom diskursu, niko ne želi da ovaj važan događaj iskoristi za raspravu o tako bitnim egzistencijalnim pitanjima. Naše političke etno-nacionalne elite, udružene sa centrima moći okupljenim oko crkvenih i vjerskih institucija, te određenim interesnim zajednicama, iz petnih žila su se napele da ovaj popis iskoriste kako bi napokon prosvijetlile (čitaj: instruisale) naš običan svijet u smislu ko su, zapravo, oni, kojim jezikom govore i u šta treba da vjeruju itd! Kakvo poniženje je naš narod (još jednom u posljednjih nekoliko decenija) doživio i kakav je to napad na inteligenciju običnog čovjeka! O vulgarno-populističkim metodama kojim se služe ove grupacije ne želim ni da raspravljam.
Ipak, o određenom broju primjera uplitanja u popisne kategorije ne mogu ostati ravnodušan ovom prilikom. Prije svega, potreba nekoga da u javnosti alarmantno ističe svoj identitet predstavlja prirodnu potrebu čovjeka čiji identitet je ugrožen. Ali, danas, nakon proživljene etno-nacionalne i vjerske renesanse (ali ne i humanizma) s kraja 80-ih i početka 90-ih, te dejtonske arhitekture ustavnopravnog poretka "tri konstitutivna naroda" iz sredine 90-ih godina, na sve možemo da vrištimo, ali ne na identitetska pitanja! Kategorički odbijam da se negiraju prava Bošnjaka, Hrvata i Srba da imaju, njeguju i štite svoj identitet! U istoriji ove države, nikada stanovništvo nije više iživljavalo svoje identitete. Prema tome, bilo kakva negacija (veoma često vještački narodu nametnutih) identiteta u BiH ne postoji.
Ako ćemo govoriti danas o identitetskom kriku iz nužde, onda možemo samo govoriti o tzv. Ostalim, ali ne o konstitutivnim narodima. Ova tvrdnja se veoma lako može potvrditi a da ne trošimo puno riječi! Naime, to nam je potvrdio najveći evropski juridički autoritet: Evropski sud za ljudska prava. Sud je poslao veoma jasnu poruku u presudi Sejdić i Finci protiv BiH: konstitutivni narodi su si toliko prava priskrbili kao zajednice, da su drugi i drugačiji ljudi postali građani drugog reda. A, teško je ne prihvatiti tezu da biti građanin drugog reda u političkom smislu automatski znači i biti identitetski ugrožen. Ova teza se, opet, lako može potvrditi ne samo činjenicom da konstitutivni narodi godinama ne žele da provedu presudu ovog suda! Štaviše, iznalaženje rješenja implementacije presude ucjenjuje sa ojačavanjem vlastitih pozicija! Njihovo istinsko lice i namjere zorno se vide u propagandi pred ovaj popis koja snažno pravi atmosferu društveno-političkog pritiska na obične građane da se ne izjasne kako žele, već samo kao Bošnjaci, Hrvati i Srbi, posebne vjere i jezika! Ukoliko to ne učine, čeka ih tobože lična tragedija, te kolektivna apokalipsa.
Kada se saslušaju argumenti predstavnika (i pripadnika) konstitutivnih naroda o nezaobilaznoj potrebi da se svi građani izjasne isključivo kao Bošnjaci, Hrvati i Srbi, mogu se prepoznati slijedeći motivi! Bošnjaci napokon imaju pravo da budu Bošnjaci, a bez Bošnjaka nema opstanka Bosne jer su oni njeni čuvari! Hrvati, s obzirom na (malo)brojnost, mogu opstati samo ako se svi budu tako i izjasnili, a ni bez njih nema Bosne jer ona može opstati samo kao ravnopravna zajednica tri naroda. Bez velikog broja Srba nema ni Republike Srpske kao garanta opstanka srpskog naroda, a bez RS-a nema ni BiH! Za sva tri naroda Bosanci i Hercegovci, ali i svi Ostali, ne postoje kao kolektivitet, već isključivo kao (ne)nacionalna odrednica!
Sve i jedna teza koja je iznijeta, istorijski, doktrinarnopravno, ali i politički je nekorektna.
Prije svega, temelj ljudskih prava je sloboda čovjeka! Nacionalno, etničko, vjersko, jezičko ili drugo opredjeljenje predstavljaju neka od osnovnih individualnih ljudskih prava čovjeka koja imaju implikacije na određene zajednice. Ne samo da je politički neprihvatljivo već je i krajnje nekulturno, drugima nametati stav oko toga da li se i kako se neko treba identitetski osjećati ili ne osjećati. Štaviše, ne zaboravimo da pravo na izjašnjavanje podrazumijeva i onu negativnu stranu ovog prava, a to je pravo na neizjašnjavanje. Prema tome, instruisanje nekoga kako se treba izjasniti, jednostavno rečeno, veoma je primitivan čin, protivan konceptu ljudskih prava i sloboda!
Nadalje, svi moramo biti svjesni da se danas sukob između konstitutivnih naroda, s jedne strane, i Ostalih, s druge strane, dešava na pravno-političkom, a ne na etničkom nivou! To nije sukob zajednica ili kolektiviteta, već sukob dvije kategorije građana: onih koji pripadaju, s jedne strane, politički povlaštenim konstitutivnim narodima i, s druge strane, grupi podjarmljenih građana koji ne leže zaštićeni u sjeni superiorno pozicioniranih naroda! Upravo zato, etno-nacionalne elite žele građane uvjeriti da bez kolektivne pripadnosti jednom od naroda (posebno onom dominantnom na određenoj teritoriji) oni ne mogu biti ravnopravni građani u političkom smislu! Time se pravi pritisak da se svaki čovjek prikloni jednoj od ovih zajednica, a da odustane od svog istinskog osjećaja. Ova poruka etno-nacionalnih elita, nažalost, ima potporu u dejtonskoj ustavnopravnoj arhitekturi koja politička prava građana snažno generiše iz njihove etničke pripadnosti na određenoj teritoriji. Upravo zato, Evropski sud za ljudska prava je u presudi Sejdić i Finci protiv BiH ukazao da postoji potreba da se svi Ostali učine fingiranom 4. kolektivnom zajednicom kako bi i ovi građani stekli potpunu političku ravnopravnost.
Konačno, bez snažne i stabilne države nema ni mogućnosti da običan čovjek-građanin bude zadovoljan! Da bi država bila snažna i stabilna, ona mora biti demokratska. A, jedan od osnovnih postulata demokratije je prioritetno ravnopravnost građana, a ne zajednica! Prema tome, svaka težnja jednog naroda da bude vladar ili većinski vlasnik BiH ili jednog njenog dijela negira državu, a samim tim i građanina! A, bez građanina nema ni života dostojna čovjeku. Dejtonski aranžmani, zasnovani na faktičkim rezultatima rata (prije svega, na novoj demografskoj slici BiH), upravo afirmišu identifikaciju konstitutivnih naroda i teritorija u BiH, zbog čega se građanin negira kao nosilac demokratije.
Prema tome, čak i ako pođemo od veoma upitne teze da Ostali (prije svega, svima ozloglašeni Bosanci i Hercegovci) ne mogu biti etnička zajednica per definitionem, oni se mogu i moraju tretirati kao kolektivitet, etnička zajednica u političkom smislu, apsolutno ravnopravna sa Bošnjacima, Srbima i Hrvatima, ukoliko je to način da se uspostavi njihova pravno-politička jednakost.
I, konačno, razumljiva je i politički legitimna teza da svaki građanin koji smatra da je u BiH ignorisan kao čovjek, treba da se izjasni kao Ostali. Biti Ostali danas je postala paradigma za obespravljenog građanina, suprotstavljenog politički privilegovanim etno-nacionalnim elitama! Naš (ustavno)pravni sistem stvara mogućnost političkim elitama da se pretvore u predatorske vlasti, da se istinski izdignu u kastu, kojima građani služe samo kao sredstvo vlasti. Samim tim, ovaj popis daje mogućnost svakom građaninu u BiH da se svojim izjašnjavanjem kao tzv. Ostali pobuni, tj. izrazi svoje istinsko političko nezadovoljstvo naspram dejtonskog etno-nacionalnog konstrukta iz kojeg kolektiviteti otvoreno i agresivno negiraju jednakost građana, a bez koje nema države dostojne čovjeka ni za Bošnjaka, ni Hrvata i Srbina, ni pripadnika Ostalih. To je mogućnost da se pojavi novi politički faktor koji će otvoreno reći "ne" uzurpiranoj tripartitnoj vlasti, vlasti koja omogućava da se međusobnim optuživanjima amnestiraju njihovi veliki narodni i nacionalni neuspjesi, a lični uspjesi.
Krug privilegovanih
Naravno, ovo ne znači da u sistemu konsenzualno-konsocijativne demokratije, kakav je u BiH Ustavom propisan, neće biti potrebno i dalje tražiti saradnju između svih konstituenata, naroda i građana, kao glavni preduvjet funkcionisanja takvog sistema. Međutim, ova i ovakva demokratija nije istinska demokratija jer stvara mogućnost monopola vlasti etnija, dok je građanin u potpunosti zaboravljen. Ovaj sistem ne traži bilo čiju odgovornost, a razara homogenost društva na najgori mogući način. Ovaj popis je, shodno tome, moguće iskoristiti kao sredstvo političke borbe protiv nedemokratskog, etno-elitističkog i kastinsko-predatorskog sistema vlasti koji je izrastao na temeljima rata, a zabetoniran dejtonskim aranžmanima! Biti Ostali znači ne samo krik nepriznatog građanina, građanina drugog reda, nego i pobunu protiv ovog stanja u kojem i čestiti ljudi, pošteni pripadnici konstitutivnih narodi ne mogu da žive život dostojan čovjeka! Identitetsko izjašnjavanje treba da se pretvori u političko izjašnjavanje, u glas protiv ovog nametnutog sistema koji očigledno svakog čovjeka van "kruga privilegovanih" čini nepriznatim, isfrustriranim i jadnim. Pravo ovakvog izjašnjavanja, bez obzira na to koliko ga neko smatrao ispolitizovanim, zagarantovano je Evropskom konvencijom za ljudska prava. Jer, to je demokratija, to su ljudska prava.
Izvor: agencije
